Zašto je tako teško, neki će reći da je to nemoguće, saznati ko sam. Lako vidim druge. U čemu je problem da vidim sebe?
Kod gledanja i uopšte kod doživljavanja nečega, je potrebno dvoje. Posmatrač i posmatrano. Kod gledanja drugog imamo dvoje i zato je to lako. Kod gledanja sebe nemamo dvoje. Ne možemo da gledamo nešto čega nema. Da bi to prevazišao um zamišlja drugog učesnika. Onog kojeg će da posmatra. Ali i samo zamišljanje nečega o čemu nemamo nikakvih podataka je veoma teško. Moramo prvo donijeti neke zaključke, obično na osnovu tuđeg pripovijedanja jer nemamo vlastitog iskustva, pa na osnovu njih graditi cijelu ličnost. Ako smo uporni to može izgledati veoma uvjerljivo. Ljudi na tome grade karijere, ugled duhovnih znalaca, i to im odredi život. U početku su i oni sumnjali ali su, usljed upornosti i priče koja raste, i sami povjerovali da je to stvarno tako. I to jest tako. To je stvarnost stvorena u umu čovjeka i živjeće tamo dok živi i taj čovjek a ako je uspio da je proširi na druge ljude živjeće u njima dok i poslednji od njih ne umre. To nije ništa novo. Čovjek tako stvara drugu stvarnost. Nešto preraste u materijalno vidljivo a nešto ostane samo u umu ali čak kad je samo u umu ima dejstvo na njega i ostale ljude. Zato kažem da to jest upravo tako kako su oni stvorili u svojem umu. Taj put me ne zanima. Interesuje me ko sam ja . U pravoj stvarnosti. U onoj koja ne zavisi od uvjerenja, vještih riječi i ideja koje zvuče tako privlačno.U gledanju sebe mi očito nedostaje objekat. To je glavni problem. Znam da je to tako.
Znate li i vi?
Naravno da znate i to što znate stvara vam problem da vidite sebe.
Pogledajte!
Polazite od uvjerenja da ste vi svjesno tijelo. Ja sam ono što svako jutro vidim u ogledalu. U toj glavi postoji um koji razmišlja i bavi se duhovnim pitanjima. .Možemo da ga opisujemo i ukrašavamo raznim lijepim, a kad smo nezadovoljni i ružnim mislima, koje naravno nećemo izgovoriti u javnosti, ali to je taj okvir. To sam ja i to je tačka iz koje krećem u potragu za odgovorom na pitanje, ko sam. To je tako očigledno i tu nema zamjerke. Ipak…
U životu nam se događaju svakakve zgode i nezgode. To nas učvršćuje u uvjerenju, koje za nas nije uvjerenje već stvarno znanje, da ja doživljavam sve to. Ja, koji sam tijelo i um doživljavam i pamtim sve što mi život donosi.
Pa da istražimo gdje taj doživljaj boli, koji se javi kad se čekićem udarim po prstu, završi. .Krene iz prsta i završi u mozgu. Bar je to očigledno. Ipak mene boli prst a ne nešto u mozgu. Kada bi prekinuo živac koji prenosi tu bol do mozga, boli ne bi ni bilo. I sad jedno pitanje. Dali mozak doživljava? Ako mozak doživljava onda sam ja mozak. Ne! Ne! Pogrešan put. Ipak bol je došla do mozga. Ako ste uvjereni, a to uvjerenje, ne iskustvo već uvjerenje, crpite iz medicinskih istraživanja, jer odakle bi drugo i saznali za tako nešto, onda vam je sve jasno. Čovjek je tijelo koje ima nevjerovatno razvijen mozak i u njemu se sve događa. Sve ostalo je praznovjerje. Sasvim logičan zaključak donesen na osnovu onoga što medicina zna. Bar do sad. Ali…
Ne zadovoljava me to objašnjenje jer imam drugačija iskustva.
Ako pratimo bol iz prsta kroz ruku do mozga vidimo da ako nismo svjesni da nas boli, negdje postoji prekid, nema ni boli. Bol završava u svijesti. Tek tada znamo da nas boli. Postali smo svjesni. Odmah da vas pitam; Ko je postao svjestan? Prst, ruka, mozak ili svijest o toj boli doživljavamo na nekom drugom nivou.
Ipak mi to znamo. Kako?
Za nas ništa ne postoji ako nije zabilježeno u mozgu. Čak i ono što smo doživjeli pa vremenom zaboravili, kao da se nikada nije ni desilo. Ne postoji. Bol ide od prsta do svijesti o tom šta nam se dogodilo i mozak to pamti. Mozak nije krajnje odredište, onaj koji doživljava, već obrađuje podatak i memoriše ga . Zamislite ga kao ekran na kojem nastane slika kad mu pošaljemo signal. Onaj koji je svjestan šta se na ekranu prikazuje, doživljava za njega nemamo misao, riječ ili ime. Um bez misli, riječi i imenovanja ne može funkcionisati pa će mu dati neko značenje i osobine koje su mu poznate.
I ja ga moram imenovati jer samo kroz riječ vam mogu prenijeti šta vidim. Zato ću reći da živo biće, koje je po prirodi života svjesno, može da doživljava. Znajući to ispravno je reći da osjećam bol u prstu a ne da me boli prst. Tijelo i um su djelovi živog bića a ne posebne, nezavisne cjeline. One ne mogu doživljavati već isključivo šalju signale do živog bića. Ako signal, zbog prekida veze, negdje ne može proći nema ni doživljaja. Taj prekid može nastati i u mozgu, upotrebom hemijskih sredstava, tako funkcioniše anestezija. Bol koji je prevelik ili stres takođe mogu uzrokovati prekid.
I dalje se pitam ko sam.
Sad se iskristalisalo da postoji nešto ili neko što doživljava. I to je neki trag pa krećem u istraživanje.
Uviđate li u čemu je problem?
Krećem sa pogrešne pozicije. Krećem sa ubjeđenjem koje je podržano dosadašnjim saznanjima i tamo gdje ne dostaje lično iskustvo, vjerovanjem da rezonujem ispravno a to je da sam ja spoj tijela i uma.
Ja sam taj koji traga a trag me vodi do svjesnog bića. Zato je nemoguće biti svjestan sebe.
Početne postavke su pogrešne! Ovaj koji slaže ove riječi je Drago Bjelac. To je ime za ovo tijelo i um koji ga opskrbljuje naučenim riječima uskladištenim u mozgu. Nekad je vješt a nekad zabrlja i izgubi se u tim labirintima. Onaj koji sve to posmatra i doživljava sam Ja. Taj Ja sasvim jasno vidi Dragu Bjelca. Na isti način Drago vidi drugog čovjeka, tijelo, ponašanje, govor i ostalo što čovjek može pomoću čula koje ima, da registruje, ali ne može da vidi živo biće. Tek kada Drago ne bude toliko zaokupljen svakodnevnim dešavanjima ostaće dovoljno prostora da se u mozgu memoriše aktivnost živog bića. To nije neko drugi. To sam Ja koji doživljavam onu bol koja je krenula iz prsta a tek kad sam je postao svjestan, memorisana je u mozgu. Kada postanem svjestan druge stvari i ona će biti memorisana. Možda privremeno a možda i trajno. Kada postanem svjestan Drage i to će biti memorisano.
Sada znam, imam iskustvo, da je Drago iako veoma realna pojava, ipak samo jedno dešavanje koje živo biće zahvaljujući svjesnosti, doživljava.
Ne tražite ko ste. Ako ste svjesni da gledate sebe u ogledalu to je dovoljno. Samo ga nemojte zaboraviti gledati i kad nešto radi, ljut je, uživa ili se bavi bilo kakvom drugom aktivnosti.
U tom posmatranju ima jedan problem. Ne možete raditi dvije stvari u isto vrijeme. Ne možete posmatrati sebe kako radite i raditi. To nije ni potrebno. Radite šta morate a povremeno bacite pogled na toga koji radi. Kad počinjete neku aktivnost koja bi mogla potrajati ili je važna, obratite malo više pažnje na to što radite tek toliko da bolje ocjenite šta se taj tip priprema da uradi, a onda se prepustite dešavanju. Na taj način se neće dogoditi da budete uvučeni u neželjene, nesvjesne aktivnosti. Tek kada vidite onog koji radi možete odlučiti dali je to potrebno. Vidite ga kao što gledate drugog čovjeka koji radi. Koliko ste se puta zapitali šta je onom tipu da ono radi? Kad vidite sebe isto će te pitanje postaviti.
