Znanje nas vodi kroz život. Što više znanja sakupimo živimo lagodnije. Tako bi trebalo biti. Trebalo bi ali uprkos znanju koje se stalno uvećava kroz vrijeme provedeno u ovom životu, kao da uporedo sa obiljem rastu i problemi. Svakodnevni život protiče nam u tom ritmu. Od sjaja do očaja.
Znanje je moć! Ljudi, pojedinci, pokušavaju što više saznati i postati moćniji u odnosu na svoju okolinu uključujući tu i druge pojedince. Tako svijet funkcioniše.
Mene interesuje kako ja, pojedinac, funkcionišem?
Ja, kroz proces razmišljanja, koristim svoje znanje i na taj način kontrolišem postupke ovoga tijela i ono što, oubličeno u riječi, izlazi iz usta. Na taj način kontrolišem moj život. Uvjeren sam da je to tako ali…
Razmišljanje je proizvod mozga. U tom procesu koristim znanje, naučeno ili iskustveno sakupljeno, i donosim zaključke ili odluke. U mladosti kada se postavljaju temelji ovog trajanja, kojeg će mo kasnije nazvati moj život, niko od nas nije mogao uticati na izbor znanja već je to sadržaj koji nam se desio. U tom znanju koje smo, u nedostatku vlastitih iskustava, prihvatili od različitih autoriteta a često i pod prisilom, sadržana je i kontrola. Ta kontrola se ogleda kroz poštovanje, ili ne poštovanje, zakona, savjesti, morala, običaja… ali i to je naučeno. Iz toga proizlazi da znanje kontroliše samo sebe. Drugim riječima znanje kontroliše moj život. Ne ja već zanje memorisano u ovom mozgu.
Gdje sam tu ja!
Postoji li neko ili nešto u ovom tijelu ili u mentalnom dijelu da može, ili već kontroliše, proces razmišljanja a da nije proizvod samog znanja?
Ako je sve samo posljedica znanja memorisanog u umu, što objašnjava razliku u djelovanju pojedinaca, onda imamo drugi problem. Život u ovom tijelu je postojao prije nego što je sakupljeno znanje koje ga vodi kroz život.
Ko ili šta je tad upravljalo, usmjeravalo razvoj i odlučivalo o toku života ovog tijela dok se u umu nije pojavilo znanje?
Odgovori na ta pitanja mogu doći iz memorisanog znanja ili onog dobijenog iz drugih umova što je u stvari sve tuđe znanje u koje mogu da vjerujem ili ne.
Ne želim da vjerujem ili ne vjerujem!
Hoću da znam.
Ako je moguće hoću da budem u tom stanju da ja a ne moje znanje odlučujem o dešavanjima u mom životu a ako to ne mogu hoću da znam zašto. Slijediću svaki trag.
Ko sam ja?
Dali ste nekad slušali pjesmu slavuja?
Prvo morate saznati šta je to slavuj?
Koje mu je stanište?
Kako izgleda?
Pronaći vremena i sredstava da dođete na određeno mjesto. Pronaći slavuja i čekati da počne pjesma.
Za sve ove aktivnosti potrebno vam je znanje ali kad čujete prvi ton znanje postaje smetnja.
Prvi tonovi će u vama pokrenuti čitav koktel pozitivnih emocija ali ubrzo se javlja razmišljanje. Poređenje, pitanja zašto, kako to čini, i buka misli potisne pjesmu u drugi plan. Razmišljanje odvlači pažnju i možda uhvatite sebe da ste kod kuće gdje rješavate neki od problema. Slavuj i dalje otvara svoj kljun ali niti ga vidite niti ga čujete.
U svim doživljavanjima je tako. Pažnja je samo na kratko privučena vanjskim dešavanjima a onda se povlači u um i kopa po memoriji tražeći obrazac djelovanja prikladan određenoj situaciji.
To se dešava automatski. Nema nekog entiteta koji će reći: „Sačekaj malo! Hoću ja da donesem odluku a ne da ona bude iznuđena.“
Ako se to dešava automatski postoji li ja koji može da posmatra taj proces?
Ako nema ni posmatrača onda su u pravu oni koji tvrde da je život samo jedna slučajnost. Rodio se, otpjevao koju pjesmu, umro i nema više ništa. Nije bilo ni prije nego što se rodio.
Iz iskustva znam da posmatrač postoji. Život nije slučajnost.
Odgovarajući na pitanje ko sam ja prilazimo sa pogrešne strane. Onako kako smo naučeni. Znanjem. Hoćemo da znamo a našoj memoriji o tome imamo samo vjerovanje u priče koje smo čuli. Možemo da vjerujemo ili ne vjerujemo ali nemamo neposrednog iskustva da bi to potvrdili ili osporili. To znanje će nam nuditi argumente za i protiv novih argumenata jer razmišljanje je uglavnom zaštitni mehanizam. Štitimo sebe jer ako nam neko oduzme ili promijeni znanje, osjećaj ja kao posebnosti, će nestati ili se toliko promjeniti da to više i nisam ja.
Osim toga mi znanjem hoćemo da spoznamo to stanje jer svako znanje, koje ne posjeduju drugi, daje nam moć nad njima. Krenuti sa željom da znamo je korisno ali ubrzo znanje postaje prepreka. Sjetite se slavuja. Tako je sa svakim doživljavanjem. Znanje koristimo da dođemo ali za vidjeti, omirisati, kušati moramo koristiti nešto drugo. Razmišljanje mora biti prekinuto jer nam krade pažnju. Kad uspori tok misli ukazuju se nove stvarnosti. Princip je obrnut od svakodnevnog doživljavanja.
Ako slušete muziku u početku je jasna. Kako dolaze druga dešavanja pažnja se dijeli i tonovi koje slušamo blijede dok ih, zaokupljeni rješavanjem nekog problema, više i ne čujemo. Kao da se utišava i izgubi u tami dok nam pažnju potpuno ne preuzme ono o čemu razmišljamo.
Na drugom kraju te skale je stanje bez razmišljanja.
Kako se aktivnost razmišljanja smanjuje iz tame izranjaju stanja kojih nismo bili svjesni. Prvo zamagljeno a onda, ako razmišljanje potpuno prestane, sva čula su u punom pogonu i drugačija stvarnost nam biva prikazana.
To nije mašta. Za maštu moramo imati određenu količinu znanja. Nije ni sjećanje jer i za to moramo imati bazu podataka u kojoj su sabrana dešavanja kojih se sjećamo.
To stanje nema temelj u znanju ili razmišljanju, što neznači da nema znanja ili razmišljanja. Ukratko rečeno za te aktivnosti se koristi druga baza podataka. O tome će biti riječi neki drugi put.
Pokušali smo da znanjem dopremo do „ja“ i nismo uspjeli ali u stanju kad nema razmišljanja koje koristi znanje naučeno od rođenja do sad, javlja se nešto neobično. Javlja se posmatrač koji posmatra razmišljanje.
To je prvi put da vidimo razmišljanje kao poseban proces odvojen od posmatrača. Ne da znamo. U trenutku dok se dešava razmišljanje vidimo ga (razmišljanje) kao zaseban proces kojeg možemo pratiti, ili prekinuti u svakom trenutku.
Nemojte proces razmišljanja vezati za rad mozga u smislu da ako stane razmišljanje staje i rad mozga. Prirodno je da čovjek ne razmišlja dok spava iako mozak radi normalno. Razmišljanje je samo jedan od procesa u mozgu. Bitan je za zaštitu, opstanak ili pravac aktivnosti ali u zoni sigurnosti je nebitan. Čak smetnja jer dok razmišljate nemoguće je zaspati.