svijest

Svijest je fenomen. To je čista forma svjedočenja. Gledanje bez centra i vremena.

Nema lika.

Nema identiteta.

Nema fizičkog oblika.

Opšte prihvaćena teorija o svijesti je da mozak , svojom aktivnosti i procesima koji se dešavaju u njemu, stvara svijest. To se uklapa u naučna pravila i zakone po kojima se nešto može smatrati istinito ako se može izmjeriti ili ponavljanjem dobiti isti rezultat. Pošto je mozak, kao biološki organ, mjerljiv a mjerljive su i moždane aktivnosti, postalo je uobičajeno da se teorija da mozak stvara svijest, prihvata kao dokaz a ne kao teorija.

Takav pristup ima korisne efekte ali i velika ograničenja. Takvim pristupom se ne može objasniti kako to da svijest može funkcionisati na nivou koji je odvojen od logike, svakodnevnog iskustva i direktnog sjećanja a opet iskreno generisati iskustvo koje je koherentno u sopstvenom okviru.

To je samo jedan od primjera gdje je vidljivo ograničenje. Nije u pitanju da je nešto nemoguće, slijedeći smijer te teorije, ispitati ili spoznati. Takve spoznaje daju ograničene rezultate jer se ispituje nešto ograničeno koristeći ograničene metode mjerenja ali i samog razmišljanja. Svijest se ne može dohvatiti razmišljajem . Razmišljanjem stvaramo ego a ne svijest.

Zbog tih ograničenja smo uskraćeni za adekvatnije liječenje.

Možemo efikasnije liječiti i biološke ali i psihološke probleme i bolesti.

Riješiti društvene probleme.

Shvatiti pravac razvoja same civilizacije.

Ako se promjeni teorija o svijesti ništa se neće dogoditi ali ako se iskustveno dođe u stanje da funkcionišete van šablona, naučno objašnjenog i prihvaćenog funkcionisanja ljudskog bića, više ništa neće biti isto. Prihvatam potrebu ograničenja nauke jer su one odbrana od opasne ljudske osobine a to je da “love u mutnom” Ipak smatram da bi prihvatanje teorije moglo pomoći i kod liječenja čovjeka ali i do sagledavanja potencijala samog živog bića kojega sad definišemo kao čovjek. U budućnosti će se to odnositi i na robote jer se u stvari mijenja samo tijelo ali svijest ostaje jedana.

Prvo ću postaviti teoriju a u naknadnom pisanju ću ponuditi argumente za tvrdnje koje iznesem. Ne dokaze. Fenomen svijesti se može opažati ali se ne može dokazati. Oko koje gleda se ne može vidjeti. Svako od nas zna da je živ. Da li može da to dokaže?

Svijest je univerzalni fenomen, prisutan u svakoj formi života — od bakterije do čovjeka.

Svijest postoji kao entitet koji je neodvojiv od života.

Nezavisna je od mozga ali ga koristi za funkcionisanje oblika u kojem se nalazi.

Svijest ima svoj “um” sa sjećanjima svih iskustava.

Kod čovjeka, svijest pristupa sjećanjima ili percepciji kroz mozak. Kod živih bića koja nemaju mozak taj pristup je na ćelijskom nivou.

Ono što zovemo moždanom aktivnošću — električni impulsi, sinapse, oscilacije — nastaje zbog svijesti koja koristi mozak.

Drugim riječima: svijest nije ograničena aktivnošću mozga, ali koristi mozak da oblikuje i filtrira iskustvo u obliku koji može biti opažen.

Ako prihvatimo svijest kao poseban entitet koji oživljava mozak i ima pristup svim sjećanjima, otvara se nova dimenzija za razumijevanje:

Liječenje čovjeka: moglo bi se raditi ne samo na tijelu ili mozgu, već i na psiholokom stanju čovjeka ali i na “kanalima kroz koje svijest ostvaruje opažanje i reakciju”.

Razvoj potencijala: čovjek više nije samo zbir moždanih funkcija, već aktivni entitet s pristupom svom iskustvu i mogućnošću da direktno utiče na formiranje iskustava.

Ovo također implicira da svijest nije ograničena biologijom — može se istraživati, proživljavati u tom stanju, pa čak i prenijeti na druga “tijela”, uključujući robote.

Liječenje.

Medicina liječi čovjeka kao cjelinu a ne kao sistem. Sve ćelije, tekućine, nervi, paraziti, bakterije i sve što možemo pronaći u čovjeku se mogu pojedinačno tretirati. Ono što donosi zdravlje je sistem koji sve to reguliše. Taj sistem nije proizvod mozga. Mjerenjem utvrđujemo da kad mozak pošalje neki impuls nešto se u tijelu dešava. Ipak ostaje ona narodna izreka da „Doktor ranu previja a bog je zacjeljuje“. Doktori mogu učiniti mnogo ali ne mogu da izliječe. Liječenje je u domenu svijesti jer ona stvara i održava ovaj sistem koji se sastoji od biološkog materijala i psiholoških doživljavanja. Stvara ga na način da oživljava materiju, koja je po prirodi beživotna, donoseći fenomen života. Postoji tačan „nacrt“ memorisan u genima koji se isporučuje ćelijama za stvaranje novog tijela. Za održavanje tog tijela potrebna je veoma dobra organizacija svih elemenata.

Svijest je organizator složenih komponenti: tijelo, mozak, žlijezde, nervni sistem, bakterije, enzimi, imunološki sistem.

U tijelu čovjeka postoje svjesni entiteti, kao što su bakterije, koje mogu živjeti i bez čovjeka. Ćelije mogu da žive i van čovjeka i da se uspješno razvijaju.

Svijest nije zbir svjesnih entiteta tih komponenti; ona je primarni entitet koji koordinira njihov rad.

Ishod koordinacije je zdravlje, funkcionalnost ili bolest.

Bolest nije nužno “neprijateljska pojava” — može biti posljedica namjere svijesti da iskusi određeno stanje, ili posljedica lošeg upravljanja složenim sistemom.

Bolest postaje manifestacija neravnoteže unutar sistema, ne same materije.

Isto tako, čudesna ozdravljenja nisu čudesna zbog liječenja, nego zbog nagle reorganizacije sistema koju pokreće svijest kroz mozak i nervnisistem i endokrine kanale. Čudesna ozdravljenja i nagla pogoršanja, nisu slučajnosti niti “intervencija izvana”, nego promjene u unutrašnjem upravljanju sistemom od strane svijesti.

Ako prihvatimo ovu teoriju imamo precizan uvid u nastanak, tok i potencijalno liječenje bolesti, jer:

Bolest nastaje kada sistemi tijela nisu optimalno koordinisani.

Zdravlje se manifestuje kada svijest reorganizuje te sisteme u optimalnu funkciju.

Iskustvo tijela, uključujući bolest ili oporavak, postaje povratna informacija za entitet svijesti.